„Tek onda kad se budemo fokusirali na njihove prednosti i talente, a ne na nedostatke, onda ćemo kao društvo krenuti nabolje“, poručila je Edina Husrep, predstavnica Udruženja „Budi mi prijatelj“ iz Jablanice i majka dječaka iz spektra autizma. Inače, Udruženje „Budi mi prijaelj“ pokrenulo je inicijatvu da se u Jablanici, zbog velike potrebe, otvori Inkluzivni centar za djecu s poteškoćama u razvoju. 

Prema UNICEF-ovim procjenama, u Bosni i Hercegovini ima 6,5% djece u dobi od dvije do devet godina starosti koji imaju neki oblik invaliditeta i spadaju u skupinu koja je jedna od najviše socijalno isključenih u našoj zemlji. Međutim, pretpostavlja se da je ta brojka i veća jer nekima od djece nije uspostavljena dijagnoza zbog čega njihovo stanje nigdje nije zavedeno. Da bi društvo na djecu s poteškoćama prestalo gledati kao teret i da bi se počeo u znatno većoj mjeri poticati rad s njima kako bi bili u mogućnosti doseći svoje pune kapacitete, potreban je redovit rad s educiranim osobljem. Nažalost, kvaliteta usluga za djecu i osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini je na prilično niskim granama, a to se posebno ogleda u segmentima obrazovanja i zdravstva.   

Kada govorimo o sustavnom rješenju ove problematike u našoj zemlji, treba istaknuti kako je sustav pružanja socijanih usluga, dnevnih centara, načina primjene inkluzivnog obrazovanja, produženih boravaka i svega onoga što je svakoj obitelji koja ima člana s poteškoćama potrebno, u Republici Srpskoj daleko napredniji i razvijeniji od onoga u Federaciji. Razlog leži u činjenici da je u Republici Srpskoj to pitanje riješeno kroz zakone te je RS nevladine organizacije koje pružaju potrebne usluge osobama s poteškoćama, prepoznala kao partnere i licencirala ih. S druge strane, u Federaciji BiH je Ministarstvo za rad i socijalnu politiku kreiralo Nacrt zakona o socijalnim uslugama. Sada se čekaju županije koje trebaju dati svoje komentare kako bi se oni uvrstili u finalnu verziju Nacrta, koja bi potom išla na glasanje na oba Doma (Zastupnički dom i Dom naroda Parlamenta FBiH). Kako iz udruženja u Federaciji koja rade s osobama s poteškoćama u razvoju poručuju, taj bi Zakon možda mogao biti usvojen 2026. godine, no kako djelovati do tada? 

Pozitivna stvar koja je obuhvaćena spomenutim Nacrtom zakona jeste da su u njega uvršteni i prepoznati servisni centri. Upravo su servisni centri, kojih trenutno u našoj zemlji ima sedam, ključ i temelj socijalne reforme, smatra Ines Kavalec, predsjednica Udruženja „Dajte nam šansu“ iz Sarajeva. „Servisni centri su sistemsko rješenje i na razini svake lokalne zajednice bi trebao postojati servisni centar. To je ujedno i najjeftiniji način jer se tako manje opterećuje zdravstveni i socijalni sustav. Svi mi u životu trebamo neku vrstu sigurnosti, a servisni centri su ti koji roditeljima pružaju sigurnost. To znači da jedan roditelj koji treba otići liječniku, moći će otići jer će dijete za to vrijeme biti u sigurnim rukama sa obučenim osobljem koje s djecom radi na psiho-fizičkom razvoju. Roditelj za to vrijeme može voditi brigu o sebi i svom zdravlju. Osim toga, može raditi honorarno i osjećati se vrijednim“, poručuje Kavalec.  U Zenici punih 14 godina djeluje Udruženje „Dlan“ koje okuplja i pomaže roditeljima osoba oboljelih od cerebralne paralize i drugih onesposobljenja. Predsjednik Udruženja Selvedin Dedić, od 2017. godine zagovara da se usluge koje pružaju centri približe korisnicima. Smatra da u Bosni i Hercegovini ima dovoljno educiranog osoblja, međutim da institucije nemaju razvijen senzibilitet kada su u pitanju osobe s poteškoćama. Formalno, poručuje, postoji njihovo opredjeljenje, no sustavno rješenje ne postoji. „Institucije su obavezne da izdvoje sredstva za 'hladni pogon' da bi centri mogli funkcionisati, a da organizacije kroz javne pozive osiguraju povećanje broja i kvalitetu usluga u svojim centrima. Za takvo što je potrebno da imaju osnovna sredstva za rad. Smatram da mi imamo dovoljno kvalitetnog kadra, ali je nužno te ljude kvalitetno i platiti. Mi nemamo stalno finansiranje i uvijek ovisimo o nečijoj dobroj volji. Ono za što se zalažemo jeste da Kanton preuzme finansiranje. U Bosni i Hercegovini ima sedam servisnih centara. Mi u servisnim centrima radimo posao koji bi trebale raditi institucije. Pitam se dokle tako? Mi imamo veliki značaj, radimo njihov posao, a oni to ne prepoznaju“, odlučan je Dedić. 

A da bi stanje u praksi bilo što povoljnije za osobe s poteškoćama, nevladine organizacije rade ono što nedostaje sistemu. Ukoliko bi naše vladajuće strukture prepoznale značaj i doprinos nevladinih organizacija, sistem bi bio znatno učinkovitiji. Primjerice, mnogi roditelji djece s poteškoćama žele raditi, ali im sistem to ne omogućava. I u tom je segmentu Udruženje „Dajte nam šansu“ sa svojim servisnim i dnevnim centrima napravio veliki iskorak za obitelji djece s poteškoćama i uvelike im olakšao život. „Ovim centrima smo uspjeli i dokazali da smo smanjili broj razvoda brakova, jer je bilo evidentirano da je zastupljenost razvoda među ovom populacijom bila 70%, a sada je broj smanjen. Uspjeli smo pomoći roditeljima da ne donesu odluku da djecu smjeste u zatvorenu ustanovu. Na taj smo im način dali mogućnost da mogu makar honorarno zaraditi i da se osjećaju korisno i da vrijede, te da mogu doprinijeti što im je podiglo razinu samopouzdanja“, pojašnjava Kavalec. Inače Udruženje „Dajte nam šansu“ je osnovano 2011. godine, a misao vodilja je bila pružanje podrške cijeloj obitelji koja ima člana s poteškoćama. Prvi Servisni centar u Bosni i Hercegovini otvorili su, uz pomoć USAID-a, u Sarajevu 2014. godine. U početku je to bio pilot projekt koji je do danas izrastao u dva servisna i jedan Dnevni centar u Sarajevu, servisne centre u Zavidovićima, Zenici, Banjaluci, Foči i Trebinju. Svi rade po istom modelu i ukupno 14 različith usluga koje pružaju, potpuno su besplatne za korisnike.  

Budući da pitanje socijalne zaštite za osobe s poteškoćama nije sustavno riješeno, brigu o toj populaciji vode udruženja i organizacije civilnog društva. Samim tim, ni financiranje nije u potpunosti regulirano jer je rad tih organizacija često osuđen na dobru volju donatora i financijera. Zbog lošeg financijskog stanja, Selvedin Dedić najavljuje moguće radikalne poteze ukoliko se nešto ne promijeni. „Uskoro će „Dlan“ Zenica pokrenuti prosvjede. Na sve se načine trudim da Kanton preuzme finansiranje pa ćemo vidjeti kako će to ići“, poručuje Dedić. „Mislim da je ovo sada test našeg sistema – hoće li ukinuti roditeljima ono što im život znači ili će sistemski, zakonski riješiti da roditelji imaju temelj, a to su servisni centri koji su gotov proizvod“, mišljenja je Ines Kavalec.   

Unatoč nesebičnom trudu brojnih udruženja i organizacija koje na sve načine pokušavaju olakšati život obiteljima koje imaju člana s poteškoćama u razvoju, i dalje je veliki broj roditelja koji su osuđeni sami na sebe jer u njihovoj lokalnoj sredini ne postoji nitko kome bi se mogli obratiti. Ne postoje ustanove kao što postoje za tipičnu djecu – vrtići ili produženi boravci. U tim se ustanovama djeca razvijaju, educiraju dok roditelji imaju slobodu zarađivati i skrbiti o svojoj obitelji. Trenutno se, poručuju naši sugovornici, na obitelji koje imaju dijete s poteškoćama često gleda kao teret društva. Nažalost, roditelji su nerijetko primorani odreći se svog posla kako bi mogli skrbiti o djetetu s poteškoćama. U cilju poboljšanja kvalitete života cijelim obiteljima koje imaju člana s poteškoćama, organiziraju se udruge koje, svaka na svoj način, pomaže i olakšava život djeci s poteškoćama i njihovim obiteljima. Jedna od najmlađih takvih udruga je „Budi mi prijatelj“ iz Jablanice koja je pokrenula inicijativu da se u njihovoj lokalnoj sredini otvori Inkluzivni centar. Ideja je da u tom Centru s djecom s poteškoćama radi educirano osoblje, a da za to vrijeme roditelji mogu posvetiti vrijeme sebi. Isto tako, Inkluzivni centar bi bilo mjesto u kojem bi roditelji mogli razgovarati jedni s drugima, razmijeniti iskustva, ali i naći utjehu jedni u drugima jer se oni međusobno najbolje razumiju. Pozitivna stvar je što je Općinsko vijeće Jablanica za 2025. godinu u Budžetu planiralo 20 000 KM za uspostavu i funkcioniranje Inkluzivnog centra. Sada članovi spomenutog Udruženja čekaju da im iz Općine uruče ključeve prostorija kako bi mogli započeti s radom. Da ima još sredina u našoj zemlji koja ima sluha i empatije za potrebe obitelji djece s poteškoćama, dokazuje i Županija Zapadnohercegovačka. Oni su, naime, u svom Proračunu za 2025. godinu izdvojili 568 000 KM za „Tekući prijenos za odgoj i obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju“. Ta su sredstva, konkretno, namijenjena za odgoj i obrazovanje djece s poteškoćama u razvoju u predškolskim ustanovama, u Domu za djecu ometanu tjelesnom ili psihičkom razvoju „Marija naša nada“, te za sufinanciranje rada asistenata u predškolskim ustanovama.  

Upravo ovakve ustanove daju mogućnost da dok je dijete u sigurnim rukama stručnjaka koji su odgovorni za njegov napredak i razvoj, roditelji imaju vrijeme za sebe, kao i mogućnost da se zaposle i privređuju i  baš je to svrha servisnih centara - osnaživanje obitelji, njihovo mentalno jačanje, pružanje mogućnosti da budu ekonomski neovisni, da se osjećaju važnima i korisnima što u konačnici znači zadovoljnu obitelj. I zato je neupitno zašto svaka lokalna zajednica treba imati svoj servisni centar. A za takvo što je potrebna empatija vladajućih struktura na svim razinama vlasti – od lokalne do državne.