Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, razgovarali smo s Dragicom Krstanović Kristić, istaknutom aktivisticom koja svojim predanim radom mijenja živote djece s poteškoćama u razvoju, te se zalaže za bolje razumijevanje i podršku roditeljima. Dragica dijeli svoja iskustva i promišljanja, naglašavajući važnost svijesti o poteškoćama koje proizlaze iz modernih tehnologija. Ovaj razgovor s harizmatičnom Dragicom pokazuje kako svako od nas može pokrenuti promjene i unaprijediti živote onih kojima je pomoć najpotrebnija, a u isto vrijeme vlastitom životu dati smisao i radost. Njena predanost i inspirativne priče svakodnevni su podsjetnik na snagu pojedinca u stvaranju pozitivnih društvenih promjena.
1. Posljednjih deset godina bavili ste se pomaganjem djeci s poteškoćama u razvoju. Kako ste započeli ovu posebnu vrstu aktivizma?
„U svojim počecima, surađivala sam s nekoliko sarajevskih vrtića kao vanjska suradnica, fokusirajući se na djecu s motoričkim i linguističkim kašnjenjem. Ova iskustva bila su preduvjet za uspješan prijelaz djece u osnovnoškolsko obrazovanje. Ponajviše sam radila s djecom s motoričkim i linguističkim kašnjenjem u dobi od 3 do 7 godina što je bio preduvjet započinjanja njihovog osnovnoškolskog obrazovanja i uspješnog savladavanja školskog gradiva. Trenutno radim u Centru za mirovno obrazovanje – CMO iz Sarajeva, u čijem okviru se implementira ekološki projekt Pokret za ekološko obraćenje, koji promiče svijest da je područje zaštite okoliša, uz sve ostalo, i povlašteno područje izgradnje mira u koje se pod hitno trebaju uključiti i sve religije.
Sve u svemu, bitno je naglasiti da sam kroz svoj dosadašnji rad i iskustva zaključila da nove generacije odrastaju u digitalnom dobu koje snažno pogoduje kašnjenju, pa čak i zastoju razvoja dječije motorike i govora u predškolskom dobu. Nismo još dovoljno svjesni koliko rano i nekontrolirano izlaganje djece ekranima mobitela i tableta može naštetiti njihovom razvoju u svim segmentima.“
2. Naglasili ste rizike savremenih tehnologija na razvoj djece. Kako se kroz vaše projekte u CMO-u bavite ovim izazovima?
„U CMO-u smo prepoznali važnost uključivanja digitalne etike, pismenosti i sigurnosti u sve naše projekte. Suvremene tehnologije, posebno ekran mobitela i tableta, predstavljaju ozbiljnu prijetnju razvoju djece. Stoga, sve naše aktivnosti uključuju komponentu digitalnog osvještavanja, kako bismo spriječili ovisnosti i zloupotrebe. Zbog svega toga uvijek iznova naglašavam: Koliko god je važno pomagati djeci i mladima s poteškoćama, koje sve češće uzrokuje upravo neadekvatno korištenje suvremenih tehnologija, toliko je važno osvještavati sve roditelje glede opasnosti koje sa sobom nosi digitalno doba – za njihovu djecu, ali i obiteljski život općenito.“
3. Postoji li neko konkretno iskustvo koje smatrate ključnim korakom prema vašem današnjem aktivizmu?
„Nedugo nakon završetka srednje škole bila mi je povjerena briga za redovnicu oboljelu od multipla skleroze. S njom sam svakodnevno radila fizioterapeutske vježbe. Kad bi izgubila volju da se bori dalje, svojom sam je upornošću, blizinom, riječima ohrabrenja, a nerijetko i šalama pokušavala pridobiti za to da iznova krene dalje. Svaki pomak njezinih prstiju doživljavala sam kao pomak svojih vlastitih prstiju, i to je u meni budilo neopisivu radost kakvu nikad prije nisam iskusila. Nešto sam slično doživjela i kao studentica na praksi u Reumalu u Fojnici. Tamo sam radila fizioterapeutske vježbe s dvadesetogodišnjim mladićem koji je doživio prometnu nesreću i nije mogao hodati. Osjećao je veliki strah tijekom vježbi koji ga je blokirao da iznova stane na noge i potom učini prvi korak. Zbog toga sam s njim pokušala uspostaviti odnos povjerenja ne bi li lakše prevladao svoj strah. Jednog dana usred vježbi, zaokupljen našim opuštenim razgovorom, načinio je prvi korak a da to uopće nije opazio. Ja sam poskočila od radosti kao da je prehodao čitavu salu za vježbanje. Nikad neću zaboraviti osmjeh koji sam tad ugledala na njegovom licu.“
4. Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u radu s djecom i njihovim roditeljima?
„Jedna od najvećih prepreka je nespremnost roditelja da priznaju i prihvate da njihovo dijete treba pomoć. Naravno, što se to prije dogodi, brže se otklanjaju poteškoće i zastoji u razvoju motorike i govora, ali se nažalost ponekad zna dogoditi da roditelji zatraže pomoć prekasno i da se može postići tek djelomičan napredak. Osim toga, veoma je važno da roditelji pristanu na timski rad i svakodnevno rade dogovorene vježbe sa svojim djetetom, jer bez toga nije moguće postići napredak. Naravno, od presudne važnosti je i to da roditelji promijene stil svog života, prije svega da ekran mobitela i tableta ne bude zamjena za vrijeme koji trebaju provesti sa svojim djetetom, što i jeste glavni uzrok sve većeg broja razvojnih poteškoća. Umjesto uzajamnog optuživanja, važno je da roditelji svu svoju energiju zajedno ulože u to da pomognu svom djetetu i da budu spremni na to da će za istinski napredak biti potrebna upornost, strpljivost, vrijeme, svakodnevni rad, a povrh svega vjera da je napredak moguć.“
5. Možete li podijeliti neko posebno iskustvo rada s djetetom koje vam je ostalo u sjećanju?
„Jedno od najupečatljivijih iskustava doživjela sam tijekom rada s djevojčicom koju su mi njezini roditelji doveli nekoliko dana prije nego što će napuniti tri godine. Djevojčica nije ni govorila ni reagirala na okolinu, a ubrzo ću otkriti da joj nije dovoljno razvijena ni gruba ni fina motorika. Nije znala puzati, skakutati, trčati, penjati se i silaziti uz stepenice, bacati loptice, slagati kockice… Kasnila je s razvojem gotovo dvije godine. Roditelji su joj bili zbunjeni, najviše ih je bilo strah zbog toga što njihova kćerka ne govori, a sumnjali su i u to je li napredak uopće moguć. Nakon što sam promotrila djevojčicu, moje prvo pitanje upućeno roditeljima bilo je koristi li djevojčica mobitel i koliko vremena dnevno provede pred ekranom. Njihov me odgovor zaprepastio jer je djevojčica od osmog mjeseca života do treće godine po čitave dane provodila pred ekranom mobitela ili tableta. Pokušala sam ih uvjeriti da će sve biti dobro i da će djevojčica progovoriti, ali da se prvo treba usredotočiti na poboljšanje motorike što će posredno dovesti i do razvoja govora. Roditeljima je u to bilo teško povjerovati, ali su prihvatili suradnju. Slijedeći svoje dotadašnje iskustvo, započela sam s njom vježbe grube motorike. Svaki dan smo puzali tako što sam svojim rukama mehanički pokretala njezine noge, hodali smo stepenicama, iznova, tako što sam svojim rukama podizala i spuštanja njezine noge… Neprestano sam joj se obraćala da bismo postupno razvili neverbalni kontakt i odnos povjerenja.
Nakon mukotrpnog i strpljivog svakodnevnog rada kroz čitavu godinu dogodilo se čudo. Jedno jutro ušla sam u radnu sobu i spontano kao i uvijek naglas upitala djevojčicu što ćemo danas raditi. Dok sam prebirala radne listiće iza sebe sam začula njezin glas i riječ lopta. Okrenula sam se i pogledala je. Nisam mogla vjerovati da se to dogodilo. Zamolila sam je da to ponovi ali ona me samo nijemo gledala. Sumnjajući i dalje u to je li djevojčica izgovorila riječ lopta ili mi se to samo učinilo od prevelike želje, nisam nikom o tome govorila. Par dana nakon toga zazvonio je moj mobitel. Ushićenim glasom djevojčicina mama mi je rekla da ju je kćerka prije par minuta prvi put nazvala mamom. Tek sam tada i ja u potpunosti povjerovala da sam je prije nekoliko dana čula kako kaže lopta i to sam tek tada ispričala njezinoj majci. Bile smo presretne i to nam je dalo snagu za daljnji rad. Od tog trenutka su djevojčicini roditelji sve više pristajali uz timski rad koji su u početku izbjegavali ne shvaćajući koliko je važan. Još uvijek radim s tom djevojčicom. Pripremam je za početak osnovne škole, ali ona više uopće ne zastoje ni u jednom segmentu svog razvoja.“
6. Kako svojim radom pokušavate utjecati na širenje pozitivnih priča i primjera?
„Mislim da je veoma važno širiti pozitivne priče i primjere jer je naš medijski prostor zagušen negativnim pričama i primjerima koji ljude potiču na uvjerenje da doista ništa nije moguće promijeniti. Upravo to nastojimo i u svim projektima CMO-a!
Tako smo, primjerice, u gotovo svim osnovnim i srednjim škole uključenim u naše projekte ugostili dvije bh. ekološke junakinje, Saru Tuševljak i Sunčicu Kovačević, da bi s učenicima i učenicama podijelile svoja iskustva u borbi za zaštitu bh. rijeka i na taj način svojim primjerom pokazale da je promjena moguća i da njeni nositelji mogu biti i mladi. Naravno, važno je prihvatiti da borba za zaštitu ljudskih prava i pozitivnu promjenu bh. društva, baš kao i rad s djecom i mladima s poteškoćama, zahtijeva strpljenje, upornost, svakodnevne napore, neprekidno učenje, osluškivanje drugih, vrijeme i – prije svega – ljubav.
7. Koja je Vaša poruka za mlade aktiviste, kao i sve one koji žele napraviti pozitivnu promjenu u BH društvu?
“Gledajući sa strane ili čitajući o mojim iskustvima, možda će većina pomisliti koliko sam ja pomogla djeci s kojom sam radila. No, kako odmiče vrijeme, sve više otkrivam da su zapravo ta djeca puno više pomogla meni jer sam uz njih otkrila svoje najveće darove, a moj život je postao smisleniji i radosniji. Tako bi moja poruka glasila da je nemoguće otkriti tko smo, dosegnuti smislen, ispunjen i radostan život, sve dok se za nešto vrijedno ne počnemo svakodnevno darivati odvažno i nesebično. A što je to, ako istodobno nije i zalaganje za promjenu bilo kojeg, pa i bh. društva.”
