Da aktivizam nikada nije jednostavan, ali da željom, voljom i istrajnošču može da se postigne uspjeh, kao i da se stekne priznanje, najbolje pokazuje nagrada Emine Bošnjak, dobitnice njemačko-francuske nagrade za ljudska prava i vladavinu prava. Kao jedna od 15 nosilaca nagrade širom svijeta, odlikovana je za njenu ulogu u odbrani i promociji ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Iako, kako sama navodi, najviše pomaže drugima da budu aktivisti, više godina radi na borbi za unapređenje ljudskih prava svih onih koji trpe kršenja istih. Danas je izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra (SOC), te smo sa njom razgovarali na temu izazova i uspjeha na njenom ličnom planu u polju aktivizma. 

1.Možete li nam ispričati svoju priču o borbi za ljudska prava? Šta je za Vas bio benefit tog aktivizma?

„Moram priznati da sam danas više neko ko nije direktno aktivistkinja, ali pomažem drugima da to budu. Djelujem u polju ljudskih prava žena i lezbejki, gej, biseksualnih, transrodnih, interspolnih osoba više od decenije. Kao lezbejka sam i sama dio te zajednice, a danas sam izvršna direktorica Sarajevskog otvorenog centra (SOC-a). Sarajevski otvoreni centar je organizacija civilnog društva koja radi na unapređivanju ljudskih prava, posebno položaja i ljudskih prava LGBTI osoba i žena u Bosni i Hercegovini, i to interpretacijom, predstavljanjem i zastupanjem autentičnih iskustava osoba koje trpe kršenja ljudskih prava i neravnopravan položaj te zagovaranjem pravnih, političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih promjena u svim oblastima života.
Vrlo je izazovno biti osoba koja je odgovorna za organizaciju, cijeli tim i njeno djelovanje i rezultate. To je posao koji ne prestaje u 5 poslijepodne i koji neminovno uzima svoj danak u vremenu, ali me nagrađuje znajući da gradim uslove i otvaram mogućnosti drugima da budu aktivisti i aktivistkinje. Nadam se da je to za nove teme ili nadogradnju onoga što je moja generacija aktivista/kinja uspjela ostvariti. 
Ipak, kao ljudsko biće željno promjena u ovom društvu za sebe, ali i druge, svjesno odvajam dio svog vremena, makar to bilo 5% mog rada na to da i sama aktivistički djelujem. Gdje god se okrenem, mogu vidjeti potrebu za promjenom, i ako mogu makar djelimično doprinijeti tome, uključit ću se. Mene zanima i ekološki aktivizam, i bolji položaj radnika/ca i pokušavam biti savjesna na ličnoj razini, ali i mijenjati prilike koji oblikuju stanje u oba polja. Toliko je potencijala da meni, mojoj porodici, prijateljima, ali i svim drugim ljudima bude bolje u ovoj državi.“

2.Kako ste prepoznali potrebu za aktivizmom i koji je bio povod prvog učešća u aktivizmu iz Vaše lične perspektive, odnosno Vašeg ličnog iskustva?

„Moj aktivizam je započeo još prije 15 godina, ranih 2000-tih godina. Kao mlada lezbejka, bez doticaja sa drugim LGBTIQ osobama, bila sam željna upoznati bilo koga iz zajednice, osjećati da negdje pripadam. Dobra stvar po mene jeste da je to bio trenutak začetka LGBTIQ aktivizma u Bosni i Hercegovini, i što je tada postojala osoba koja je bila vidljiva i medijski izložena, a u Sarajevu se već formirala grupica LGBTIQ ljudi koja se mogla zvati zajednicom. Ovaj inicijalni motiv mog aktivističkog angažmana se stopio sa već postojećom svješću da sam drugačija. Možda je to samo bila mladalačka zanesenost, ali sam oduvijek bila drugačija: ne nužno tako što ću nositi drugačiju odjeću ili slušati alternativnu muziku već da ću biti odgovorna, promišljati i brinuti o stvarima o kojima drugi ne brinu. I dan danas mi je teško izmaći se iz vlastite uloge shvatanja društvenih, ekonomskih, političkih dešavanja i fenomena, i razumjeti da postoje najrazličitiji interesi koji vode ljude, a u koncu dovode do štete i nesreće ljudima, prirode i društvu u cjelini. Mislim da se zapravo nikad nisam pomirila s tim, i to je i dalje svjetlo koje pokreće moj aktivizam i rad.“

3.Koje su prepreke sa kojima ste se susretali na ličnom novou kao i u okviru Vaše sredine kada se govori o aktivizmu generalno, ali i u okviru odbrane ljudskih prava?

„Tek sam nedavno shvatila zašto LGBTIQ aktivistima/kinja govore da su hrabri/e. Ja sam dugo sam imala čudno odsustvo straha od fizičkog nasilja – mislim da ima veze s tim što sam uvijek htjela na svom primjeru ekstremno negirati stereotip da djevojčice i žene plašljive i slabe, pokazivajući nadljudsku neustrašivost toliko da sam to prihvatila kao dio sebe i internalizirala neku vrstu luđačke hrabrosti. Ne bih to preporučila niti očekivala od nikoga, naravno – to danas znam. Jedan od velikih i ozbiljnih rizika LGBTIQ aktivizma jeste i fizičko nasilje, i nedavno smo, nažalost, u Banja Luci svjedočili kako manjinska grupa ljudi koji pokušavaju učiniti svijet boljim za LGBTIQ osobe, ali i sve druge koji su u potlačenoj poziciji, u sekundi bivaju žrtvovani zarad jeftinog politikanstva. Aktivisti/kinje BH Povorke ponosa koje rade dobre stvari su napali i zastrašili instruirani navijači, u nadi da će ih to odvratiti od aktivizma. S te strane, trebalo mi je vremena da razumijem da nije problem u tome što ja mogu biti napadnuta, već šta mogu biti posljedice toga – šta ako više psihički i fizički ne budem u stanju da se bavim aktivizmom? E, to je ta hrabrost: prozrijeti kroz namjere nasilnika, strah koji žele da nam utjeraju u kosti i uprkos njima odlučiti da se i dalje borite za bolje i ravnopravnije društvo. 
Veću težinu za mene je nosilo potencijalno neprihvatanje i odbacivanje. No, nakon što sam se outirala, nakon što sam naišla i gradila prihvatanje unutar svoje porodice, i nakon što sam našla zajednicu u kojoj sam voljena s kojom dijelim dosta zajedničkih iskustava, ono što neko može reći loše o meni izgubilo je na vrijednosti jer znam da nije zasnovano na poznavanju mene, nego na mizoginiji i homofobiji.“

4.Koji je Vaš najveći uspjeh i pozitivna promjena u kojoj se učestvovali, na koju ste najviše ponosni?

„Dosta je dobrih stvari koje su iza mene, ali sam najviše ponosna na tri stvari: to da već godinama vodim veoma uspješan tim, kojem stalno stvaram prilike da uče, razvijaju se i rade dobre stvari. Drago mi je da mogu stajati iza njih, i dičiti se svemu što postižu. Druga stvar je moje učešće u Organizacionom odboru prve BH Povorke ponosa. Danas više nisam dio OO, ali sam ponosna na sve ljude koji dalje nose ovu aktivističku priču. I treća, koja je još uvijek u izradi, jeste saradnja Sarajevskog otvorenog centra i Žene BiH, u objavljivanju izdanja knjige Žene BiH za djecu. Nju sam, sa svoje strane, posvetila sinu moje sestre, Maksu.“ 

5.Da li mislite da BH društvo dovoljno prepoznaje važnost ličnog i grupnog aktivizma u okviru borbe za pozitivne promjene?

„Imam osjećaj da u Bosni i Hercegovini većina ljudi voli heroje/ke. Problem je u tome što obrazovanje kakvo trenutno jeste, većina medija i narativa u javnom prostoru postavljaju stvari tako da su ratni zločinci predstavljeni kao oni koje treba slaviti dok aktivisti/kinje bivaju izloženi/e prijetnjama, napadima, tužbama, strahovitom ograničavanju prostora za djelovanje. Evo, s izmjenama Krivičnog zakonika u Republici Srpskoj, svaki/a aktivistkinja postaje laka meta za tužbu za klevetu ukoliko ukazuje na nezakonitosti - i možda još važnije - na kvarni moral i potpuni nedostatak integriteta i odgovornosti unutar vlasti i institucija, a koji šteti drugima i ovom društvu. 
Postoji duboko ukorijenjena predrasuda usmjerena protiv LGBTIQ aktivista i feministkinja: da smo plaćenici/ce, da ciljano želimo rušiti tradiciju, i da ono što radimo nije za boljitak građana/ki i društva već za neki vlastiti interes. Moram priznati da u tome ima zrno istine: želim rušiti tradiciju, ali samo onu koja je nasilna i tako graditi prostor za novo i bolje i za djevojčice i dječake, žene i muškarce, za sve LGBTIQ osobe. Naša istraživanja pokazuju da u to vjeruje jedna četvrtina naših sugrađana/ki. Isto tako jedna četvrtina podjednako snažno podržava aktivizam. Ostalih 50% građana/ki su oni koji me interesuju: oni nužno nemaju jake stavove o aktivizmu i ne interesuje ih, i na njih Sarajevski otvoreni centar usmjerava svoj rad.“ 

6.Po Vašem mišljenju, na koji način se može dodatno ohrabriti aktivizam za zaštitu prava građana u BiH?

„Na prvom mjestu jeste jasna institucionalna zaštita aktivista/kinja. Danas mnogi/e aktivisti/kinje djeluju pod različitih pritiscima i opasnostima, a neke su i zakonski kodificirane, pogotovo u Republici Srpskoj. Mislim da je kreiranje atmosfere u kojoj je aktivistima/kinjama jasno da iza njih stoji sistem koji će potvrditi zahtjeve za istinom, pravdom i ravnopravnošću biti veliki podsticaj za aktivizam. Nažalost, trenutni trend je upravo obratan. Ako zaboravimo sistem koji je trom i sporo se mijenja, vjerujem da kratkoročno bi bilo korisno imati više prenosa znanja i iskustva sa starijih aktivista/kinja na mlađe, ali i otvorenosti starije generacije aktivista/kinja da slušaju ono što im mladi govore. Sama se uhvatim u otporu onoga što čujem od mlađih kolega/ica, a toliko toga imam naučiti od njih.“ 

7.Koja je Vaša poruka za mlade aktiviste, kao i sve one koji žele napraviti pozitivnu promjenu u BH društvu?

„Vrlo je lako zapasti u defetizam: da počnete razmišljati da se u Bosni i Hercegovini ništa ne može promijeniti. Sama se suočavam s takvim mislima, i često mi ne bude dovoljno to što odmah ne mogu postići promjenu koliko god se trudila, ne razumijem zašto potreba za tom promjenom nije kristalno jasna drugim ljudima, i zašto svi ne djelujemo zajedno i solidarno. Ali, u svojoj srži, te misli su vrlo sebične i usmjerene na ego – da drugi ljudi automatski moraju imati slične i iste interese mojima. Za aktivizam, koliko god bilo bitno da se gradimo kao lideri/ke i da budemo prepoznati u svojoj zajednici i javnosti, toliko je bitno i razviti i empatiju i praktične načine saradnje i povezivanja s drugima. Tek iz toga se počinje dešavati magija, a onda za njom i promjena. Takođe, potrebno je dosta strpljenja jer se ozbiljne društvene promjene dešavaju u rasponu od 1-2 generacije, i mladi trebaju računati s tim da će pojedinačni aktivistički rad morati biti kotačić u većoj mašini promjene, i to ih ne smije obeshrabriti. Jedino s drugima i kroz vrijeme možemo postići nešto, i tek tad promjena nije nedostižna.“