Suze, smijeh, zagrljaji i nevjerica ispreplitali su se 26. septembra 2026. godine u Jablanici. Nakon dugogodišnje borbe i traženja rješenja, otvoren je Inkluzivni centar Udruženja „Budi mi prijatelj“. Za roditelje mjesto podrške. Za djecu prostor za igru, druženje i razvoj. 

Piše: Adin Šabić 

Edina Husrep, predsjednica Udruženja „Budi mi prijatelj“ i majka djeteta s poteškoćama u razvoju, ističe kako je ideja o Centru proizašla upravo iz roditeljskog iskustva. Kada je kroz kampanju „Budi mi prijatelj“, podržanu u okviru PRAGG projekta koji finansira Vlada Švicarske, dobila pitanje šta nedostaje njenoj lokalnoj zajednici, odgovor je bio jasan.

„Prvo što mi je palo na pamet bio je Inkluzivni centar. Kao majka djeteta sa poteškoćama u razvoju znam koliko znači kada imate podršku i mjesto gdje vaše dijete može biti prihvaćeno i razvijati se“, kaže Edina.

Kroz kampanju je ova ideja dobila vidljivost, podršku i prostor da oko nje budu okupljeni različiti akteri lokalne zajednice.

Podrška koja porodicama često nedostaje

Inkluzivni centar nije obrazovna ustanova i ne zamjenjuje postojeće obrazovne, zdravstvene i druge stručne institucije. Djeca će i dalje, u skladu sa svojim potrebama, koristiti njihove usluge. Uloga Centra je da postojeći sistem podrške dopuni, pružajući djeci i porodicama dodatni prostor za razvoj, druženje, socijalizaciju i stručnu podršku.

Planirano je da Centar radi četiri sata dnevno, pet dana u sedmici. Već su angažirani psiholog i okupacioni radni terapeut, dok Udruženje nastoji osigurati i edukatora-rehabilitatora.

„Centar će pružiti djeci sa poteškoćama u razvoju toplinu, druženje, igru i socijalizaciju. Ovdje želimo da se djeca razvijaju u skladu sa svojim kapacitetima. Ne želimo da im stvaramo bilo kakav pritisak“, ističe Edina.

Za roditelje, međutim, podrška ne znači samo stručni rad s djecom.

„Ja sam sama bila sa djetetom stalno. Nisam smjela biti bolesna. Nažalost, kada dođe dijete sa poteškoćama, nema tu ni prijatelja ni porodice, svi se distanciraju. Ovaj centar će uveliko pomoći roditeljima, ali i cjelokupnoj porodici“, kaže Edina.

Iako u Bosni i Hercegovini postoje različiti oblici podrške, od centara za rani rast i razvoj i dnevnih centara do usluga koje pružaju zdravstvene, obrazovne i organizacije civilnog društva, dostupnost i kvaliteta podrške nisu jednaki u svim lokalnim zajednicama. Roditelji se suočavaju s nedostatkom pojedinih stručnih usluga, ograničenim kapacitetima institucija, finansijskim opterećenjem, ali i predrasudama i diskriminacijom.

Prema procjenama UNICEF-a, oko 6,5 posto djece u Bosni i Hercegovini u dobi od 2 do 9 godina ima neki oblik razvojnih poteškoća. Iza ovog podatka nalaze se hiljade djece i porodica kojima su, u različitim fazama odrastanja, potrebni razumijevanje, stručna podrška i mogućnost da budu ravnopravno uključeni u život zajednice. Zato je iskustvo Jablanice važno i izvan ovog grada.

„Djeca su odbačena, a to boli i nas“

Sadina, majka šesnaestogodišnjeg Nedima, dobro zna koliko dug može biti put jedne porodice. Nedim je pri rođenju doživio kliničku smrt i proveo 16 dana u komi. Njegovim roditeljima tada je saopćeno da je budućnost njihovog sina krajnje neizvjesna.

„Rečeno nam je da nikada neće hodati, da će mu samo oči treperiti i srce raditi. Nedim nije imao kuću u prvih godinu dana svog života, on je svoju prvu godinu proveo u autu i bolnici najviše. On nije osjetio šta je biti beba, niti sam ja mogla biti majka koja će uživati u tom njegovom bebećem mirisu. To sam mogla sa curicom, ali tada sam bila tužna što nisam uspjela s njim“, prisjeća se njegova majka.

Nedim je, međutim, prohodao sa godinu i tri mjeseca, uz rad s logopedima i kroz EDUS počeo je govoriti, a poboljšao mu se i sluh. Danas je samostalan, završava srednju kulinarsku školu i obavlja praktičnu nastavu. Ipak, njegova majka kaže da zdravstveni i razvojni izazovi nisu bili jedina borba.

„Živjeti sa djecom sa poteškoćama u razvoju je teška borba. Niste prihvaćeni, djeca su odbačena, a njihovo odbacivanje jako boli njih, a boli i nas. Moj Nedim ima oštećenje sluha na oba uha, oštećenje govora, pa kada bi se kao dijete igrao u parku, sva djeca su ga odbacivala jer ne čuje ili slabo govori“, kaže Sadina.

Za nju inkluzija zato znači mnogo više od stručne pomoći. Ona znači mogućnost da dijete ima prijatelje, da bude prihvaćeno i da se osjeća kao dio zajednice.

„Ovaj centar je njihov drugi dom. Ovdje će svaka majka prihvatiti bilo koje dijete. Ja sam uspjela u svojoj borbi i sada želim pomoći drugim majkama koje možda ne znaju odakle da počnu“, kaže Sadina.

Njena priča pokazuje i zašto podrška porodicama ne može biti ograničena samo na jednu fazu djetetovog razvoja. Potrebe se mijenjaju kako djeca odrastaju, a podrška treba pratiti njih i njihove porodice na tom putu.

Kada se oko jedne ideje okupi cijela zajednica

Ideja o Centru nije ostala samo na roditeljima i Udruženju. Oko nje se postepeno okupila cijela Jablanica. U podršku su se uključili lokalne vlasti, nevladine organizacije i privatni sektor. 

„Udružile su se sve nevladine organizacije, lokalne vlasti, pošta, vatrogasci, svi. Ovo je zaista trebalo doživjeti. Jablanica se cijela okupila oko ove ideje. Organizirali smo i bazar. Okupila su se djeca od najmanjeg do najvećeg. Pošto je tada bio Bajram, djeca su donosila svoje bajram-banke. To je bio pokazatelj da u Jablanici još uvijek humanost živi“, kaže Dijana Kukolj, ambasadorica Udruženja „Budi mi prijatelj“.

Otvorena vrata moraju ostati otvorena

Otvaranje Centra zato nije kraj priče. To je njen novi početak. Pred Udruženjem je sada izazov osigurati finansijsku održivost, stručni kadar i postepeno proširivanje kapaciteta. Planiraju uraditi senzornu i relaksacijsku sobu za najmlađe, kao i ograđivanje prostora i uređenje parka za igru na otvorenom, što je posebno važno zbog sigurnosti djece.

„Mi u narednom razdoblju imamo veliki posao. Obići ćemo i privatni i javni sektor. Svi možemo napraviti neki doprinos. Neko može pomoći finansijski, neko kroz aktivnosti za djecu. Nije sve u novcu“, kaže Dijana.

Edina, međutim, naglašava da je dugoročna finansijska održivost ključna: „Nama treba neko konačno rješenje koje će doprinijeti kontinuiranom radu. Ne želimo da sve ovo funkcionira šest mjeseci i da kažemo roditeljima da vode djecu. Želimo da Centar nastavi raditi i da se razvija.“

Više od uspješne projektne priče

Inkluzivni centar u Jablanici danas je konkretan rezultat jedne lokalne inicijative, ali njegova priča ima širi značaj. Pokazuje šta se može postići kada roditelji jasno artikuliraju potrebu, organizacija civilnog društva je pretvori u konkretnu inicijativu, a lokalne vlasti, građani, privatni sektor i partneri odluče dati svoj doprinos.

Kroz kampanju „Budi mi prijatelj“, uz podršku PRAGG projekta koji finansira Vlada Švicarske, postojeća ideja dobila je dodatnu vidljivost i podršku. Ali ono što je na kraju otvorilo vrata Centra jeste zajednički angažman ljudi koji su vjerovali da njihova zajednica može napraviti više.