Postporođajna depresija godinama je u Bosni i Hercegovini ostajala nevidljiva tema, prepuštena privatnim razgovorima, stigmi i individualnom snalaženju žena. Iako pogađa veliki broj majki i može imati ozbiljne posljedice po zdravlje žene, razvoj djeteta i funkcionisanje porodice, rana procjena mentalnog zdravlja porodilja dugo nije bila dio organizovanog zdravstvenog sistema u većem dijelu zemlje.

Kroz kampanju „Zagovaranje uvođenja skrininga na postporođajnu depresiju u BiH“, organizacija EKO EHO – Centar za edukaciju i promociju zdravog života, uz podršku PRAGG projekta, pokrenula je proces koji je ovu temu iz privatne sfere prebacio u javni i institucionalni prostor. Kroz saradnju sa zdravstvenim radnicima, institucijama, organizacijama civilnog društva i ženama koje su javno govorile o vlastitim iskustvima, inicijativa je doprinijela promjeni načina na koji se o mentalnom zdravlju majki govori, ali i konkretnim institucionalnim pomacima u pojedinim dijelovima BiH.

Ovaj intervju sa Jelenom Mihić Salapurom iz organizacije EKO EHO donosi priču o tome kako stvarna promjena ponašanja zajednice počinje onda kada iskustva građana postanu dio javnog dijaloga, a sistem počne prepoznavati probleme koji su godinama ostajali nevidljivi.

Šta vas je inicijalno potaknulo da pokrenete inicijativu za uvođenje skrininga na postporođajnu depresiju u BiH i kako je situacija izgledala prije početka kampanje?

Inicijativa je nastala iz direktnog kontakta sa ženama koje su prolazile kroz postporođajnu depresiju, a koje često nisu bile prepoznate niti su dobijale adekvatnu podršku u zdravstvenom sistemu. Veliki broj majki nam se obraćao tek kada bi simptomi već ozbiljno narušili njihovo mentalno zdravlje, partnerske odnose i svakodnevno funkcionisanje. Istovremeno, primijetili smo da se o mentalnom zdravlju žena nakon poroda gotovo uopšte ne govori sistemski, niti postoji organizovan način ranog prepoznavanja problema.

Prije početka kampanje postporođajna depresija je uglavnom bila posmatrana kao privatni problem žene, a ne kao pitanje javnog zdravlja. Nisu postojale organizovane procedure skrininga, osim kratko vrijeme na području Republike Srpske, žene često nisu znale kome da se obrate, a zdravstveni radnici nisu imali jedinstvene smjernice ili obavezu da procjenjuju mentalno stanje porodilja. Zbog toga smo smatrali da je neophodno pokrenuti institucionalne promjene koje će omogućiti rano prepoznavanje i pravovremenu podršku ženama.

Koliko su lična iskustva žena i priče iz prakse uticale na oblikovanje ove inicijative i njeno pozicioniranje kao javnozdravstvenog, ali i društvenog pitanja?

Lična iskustva žena bila su jedan od najvažnijih temelja ove inicijative. Upravo kroz njihove priče postalo je jasno koliko posljedice postporođajne depresije mogu biti ozbiljne, ne samo za majku, nego i za dijete, porodicu i širu zajednicu. Mnoge žene su govorile o osjećaju krivice, izolacije i straha da će biti osuđene ako priznaju da im je teško u periodu koji društvo često predstavlja isključivo kao „najsretniji period života“.

Te priče su nam pokazale da postporođajna depresija nije individualna slabost, nego zdravstveni problem koji zahtijeva sistemski odgovor. Upravo zbog toga smo insistirali da se tema ne zadržava samo u okviru podrške pojedinačnim ženama, već da postane dio javnozdravstvenih politika i institucionalnih procedura.

Kako je izgledao vaš pristup zagovaranju, koje ste ključne aktere uključili i na koji način ste temu postporođajne depresije uspjeli iznijeti iz privatne sfere u javni i institucionalni prostor?

Naš pristup zagovaranju bio je zasnovan na povezivanju iskustava žena, stručnih argumenata i institucionalnog dijaloga. Od početka smo nastojali uključiti zdravstvene radnike, centre za mentalno zdravlje, domove zdravlja, ministarstva zdravstva, fondove zdravstvenog osiguranja, predstavnike vlasti i organizacije civilnog društva.

Organizovali smo sastanke, panel diskusije, medijske kampanje i direktne razgovore sa institucijama. Posebno nam je bilo važno da se o postporođajnoj depresiji govori javno, stručno i bez stigme. Kada institucije čuju iskustva žena zajedno sa podacima iz prakse i preporukama stručnjaka, mnogo lakše razumiju zašto je skrining važan.

Mislim da je jedan od ključnih pomaka bio upravo to što se tema iz privatnih razgovora među ženama premjestila u institucije, parlamente, zdravstvene ustanove i javni prostor.

Koje ste konkretne promjene primijetili u pristupu institucija tokom kampanje, od prvih reakcija do današnjih koraka, uključujući i one sredine gdje su napravljeni konkretni pomaci, ali i one u kojima promjene još nisu započete ili nailaze na otpor (FBiH)?

Na početku smo se često susretali sa nerazumijevanjem značaja problema ili sa stavom da ne postoje kapaciteti za uvođenje skrininga. Međutim, tokom kampanje primijetili smo značajnu promjenu u pristupu institucija, posebno u Republici Srpskoj i Brčko distriktu, gdje su određene zdravstvene ustanove već započele provođenje skrininga ili aktivnosti na njegovom institucionalnom uvođenju.

Danas institucije mnogo otvorenije razgovaraju o mentalnom zdravlju majki, traže informacije o modelima provođenja skrininga i pokazuju spremnost za saradnju. Ipak, postoje i sredine u kojima proces još uvijek ide sporo, uglavnom zbog administrativnih procedura, nedostatka finansijskih sredstava ili činjenice da mentalno zdravlje i dalje nije dovoljno visoko na listi prioriteta zdravstvenih politika.

U Federaciji BiH i dalje čekamo konkretnije institucionalne korake, uprkos podršci određenih političkih aktera i stručnjaka.

Da li su se i na koji način promijenili stavovi i prakse zdravstvenih radnika kada je riječ o prepoznavanju i tretmanu postporođajne depresije?

Primjećujemo da zdravstveni radnici danas mnogo otvorenije govore o postporođajnoj depresiji nego ranije. U sredinama gdje je skrining uveden ili gdje su održane edukacije, stručnjaci su počeli više pažnje obraćati na emocionalno stanje trudnica i porodilja, a ne samo na fizičko zdravlje.

Takođe, zdravstveni radnici sve češće ističu potrebu za dodatnim edukacijama, jasnim procedurama i boljom međusobnom saradnjom između ginekologije, porodične medicine i centara za mentalno zdravlje. To pokazuje da se svijest o važnosti ranog prepoznavanja problema značajno povećala.

Koliko se tokom kampanje promijenilo ponašanje i spremnost žena i porodica da govore o postporođajnoj depresiji i traže pomoć? Možete li podijeliti neki konkretan primjer te promjene?

Vidimo da su žene danas spremnije govoriti o svojim iskustvima i tražiti pomoć nego prije nekoliko godina. Ranije su mnoge žene osjećale sram ili strah da će biti proglašene „lošim majkama“ ako priznaju da se psihički teško nose sa periodom nakon poroda.

Danas nam se sve češće javljaju žene koje prepoznaju simptome kod sebe i žele razgovarati ili potražiti stručnu podršku. Takođe primjećujemo da i članovi porodice, posebno partneri, sve više prepoznaju važnost mentalnog zdravlja majke.

Posebno je značajno kada žene koje su prošle iskustvo postporođajne depresije javno govore o tome. Takvi primjeri, kakve smo vidjeli na našim panel diskusijama, ili u zajedničkim medijskim gostovanjima sa majkama koje su dijelile svoja iskustva, često ohrabre druge žene da zatraže pomoć mnogo ranije.

Koji su bili ključni momenti u ovoj inicijativi koji su doveli do stvarnih pomaka, šta biste izdvojili kao prelomne tačke?

Jedna od najvažnijih prelomnih tačaka bila je uspostavljanje saradnje sa zdravstvenim ustanovama koje su bile spremne započeti provođenje skrininga i pokazati da je to moguće provesti i u našem sistemu.

Takođe, veoma važni bili su javni događaji i panel diskusije na kojima su zajedno učestvovali stručnjaci, institucije i žene sa ličnim iskustvom. Upravo ti susreti su doprinijeli da tema dobije ljudsku dimenziju i prestane biti posmatrana samo kao statistika ili pojedinačni slučaj.

Danas već vidimo konkretne institucionalne korake, posebno u Republici Srpskoj i Brčko distriktu. Šta ovi pomaci znače u praksi za žene i zdravstveni sistem?

Ovi pomaci znače da žene imaju veću šansu da budu prepoznate na vrijeme i upućene na podršku prije nego što problemi postanu ozbiljniji. To je važno ne samo za mentalno zdravlje majke, nego i za zdrav razvoj djeteta i funkcionisanje porodice.

Za zdravstveni sistem to znači prelazak sa isključivo reakcije na problem ka preventivnom djelovanju. Skrining omogućava rano otkrivanje rizika i može dugoročno smanjiti potrebu za složenijim i skupljim oblicima liječenja.

S obzirom na to da pristup skriningu i dalje zavisi od mjesta stanovanja, kakve to posljedice ima za žene i koliko je važno ujednačiti sistem na nivou cijele BiH?

To trenutno znači da prava i dostupnost podrške zavise od toga gdje žena živi, što ne bi smjelo biti slučaj kada govorimo o osnovnoj zdravstvenoj zaštiti. Žene u nekim sredinama imaju mogućnost ranog prepoznavanja problema i upućivanja na podršku, dok u drugim ta mogućnost još uvijek ne postoji.

Zbog toga je veoma važno da se uspostavi ujednačen sistem na nivou cijele Bosne i Hercegovine, kako bi svaka žena, bez obzira na mjesto stanovanja, imala jednaku mogućnost da dobije podršku i pomoć na vrijeme.

Iz današnje perspektive, šta smatrate najvećom promjenom koju je ova inicijativa donijela, ne samo u formalnom smislu, nego u načinu razmišljanja institucija, zdravstvenih radnika i društva u cjelini?

Najveća promjena je to što se o postporođajnoj depresiji danas govori otvorenije, ozbiljnije i sa mnogo više razumijevanja nego ranije. Mentalno zdravlje majki više nije potpuno nevidljiva tema.

Institucije danas prepoznaju da je riječ o važnom javnozdravstvenom pitanju, zdravstveni radnici pokazuju veću senzibilisanost za problem, a žene sve češće osjećaju da imaju pravo tražiti pomoć bez straha od osude.

Iako je pred nama još mnogo posla, mislim da je najvažnije to što smo napravili pomak od šutnje i stigme prema razgovoru, razumijevanju i konkretnim institucionalnim koracima.

Iako potpuna sistemska rješenja još nisu uspostavljena u cijeloj Bosni i Hercegovini, pomaci koje je Eko Eho ostvario kroz ovu kampanju pokazuju kako zajedničko djelovanje organizacija civilnog društva, stručnjaka, institucija i samih građana može pokrenuti dugoročne promjene u načinu razmišljanja, pristupu i djelovanju sistema. Upravo takve promjene predstavljaju suštinu PRAGG pristupa: Osnaživanje lokalnih inicijativa koje kroz dijalog, zagovaranje i uključivanje zajednice doprinose stvaranju pravednijih, odgovornijih i inkluzivnijih politika i praksi.